Ljeti 1715.g.  60 000 dobro naoružanih osmanlijskih vojnika, predvođenih Mehmed-pašom Ćelićem, krenuli su u pohod na Sinjsku krajinu. Smjestili su se kod Hana uz rijeku Cetinu i započeli sukob s Otočanima. U periodu od 7.do 14.kolovoza čak su  14 puta jurišali na malobrojno domaće stanovništvo, ipak, svaki je pohod odbijen.

Najdramatičniji  trenuci odvijali su se 14.kolovoza, kada su Osmanlije opkolili i topovima napali sinjsku Tvrđavu. Međutim, ni taj napad nije uspio pa su Turci napustili Hrvatsku.  Nakon ove slavne pobjede zazvonila su zvona na  brojnim europskim crkvama slaveći pobjedu malobrojnih  cetinskih junaka.

Tada nastaju i stihovi Andrije Kačića-Miošića:

               „Sinju grade, zlatni buzdovane

                od starine junački mejdane

               u tebi se legu sokolovi

               Cetinjani, mladi vitezovi…“

                                  GOSPA  SINJSKA

Za vrijeme turskog napada u Tvrđavi se privremeno nalazila Gospe sinjske, koja je bila sklonjena iz obližnjeg franjevačkog samostana.  Nakon osmanlijskog bijega iz Sinjske krajine, splitski  nadbiskup Stjepan Cupilli ,na sv.Misi zahvalnici , održao je nadahnuti govor u slavu Djevice Marije koja je pomogla braniteljima da potjeraju neprijatelje. U znak zahvalnosti,Sinjani su sliku Bogorodice okrunili zlatom u Veneciji. Tako je počelo štovanje Gospe  sinjske, zaštitnice grada.                                                                       

                                               PRIPREME 

        Starim statutom određeno je da u Alci sudjeluju samo članovi  sinjskog Viteškog alkarskog društva. Tom društvu mogu pripadati samo čestiti stanovnici Sinjske krajine, koji potječu iz toga kraja. Natjecanje je organizirano po uzoru na niz drugih srednjovjekovnih viteških turnira, koji su u ono vrijeme bili učestali , osobito u zemljama Sredozemlja.

     Alka traži izuzetne vještine od svojih učesnika pa oni cijelu godinu naporno vježbaju  jahanje  i gađanje kopljem. Veliko zanimanje naroda Cetinske  krajine izazivaju  dva natjecanja uoči Alke, Bara i Čoja. Naziv su dobili po starinskim običajima: dobitnik Bare stjecao je pravo da za svoju stoku pokosi državnu livadu, tzv. baru; dobitnik Čoje dobivao je velik komad čoje, skupocjene tkanine za krojenje odjeće.

Dok za Alku svaki alkar oblači starinsku vitešku odoru u najljepšem sjaju, za Baru i Čoju  oblači se u građansko  odijelio (jahaće hlače, čizme i bijela košulja kratkih rukava). Bara se održava dva dana prije Alke. Dobitnik Bare dobiva novčanu nagradu i brončanu alku. Uoči Alke održava se Čoja. Dobitnik Čoje dobiva novčanu nagradu i srebrnu alku. 

POČETAK  NATJECANJA  I  OPREMA

    U alkarskom natjecanju sudjeluje  od  11 do 17 najboljih alkara kopljanika, uključujući i alajčauša.  Prije natjecanja alkar na konju jaše prema Alkarskim dvorima, gdje se odvija pregled opreme i oružja.

     Početak  natjecanja  predstavlja svečana povorka predvođena barjaktarom s pobočnicima i alkarskim vojvodom (arambašom) s ađutantom. Dok barjaktar u ruci nosi alkarski barjak Viteškoga alkarskog društva s likom Gospe Sinjske, njegovi pobočnici i vojvodin ađutant drže u desnoj ruci isukane sablje.  Arambaša i alkarski momci u povorci idu pješice. Naoružani su kuburama, jataganom i puškom, a odjeveni u svečanu starinsku nošnju naroda Cetinske krajine.

Za njima idu buzdovandžije i štitonoša koji nosi trofejni turski štit. Potom slijede vodiči edeka (konja bez jahača) na kojemu je trofejna oprema što je, po legendi, pripadala Mehmed-paši Čeliću, turskom vojskovođi iz vremena sinjske opsade 1715. godine.

Nakon njih slijedi četa alkara s kopljima u raspoređena u dvoredu. Na samom začelju povorke je alajčauš (zapovjednik čete alkara kopljanika).

Alkarsko je koplje od drveta i na vrhu mu se nalazi željezni šiljak dug oko 25 cm. Koplje je dugo 290-300 cm, a promjer mu je 32,9 mm. Sive je boje.